Emir Salkić: Roditeljsku kuću sam uradio bez skrivenih motiva

U novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gostuje arhitekta Emir Salkić, autor postavke izložbe „DIASPONA – Dolazim kući“, otvorene 8. oktobra u auli Željezničke stanice u Sarajevu, u okviru međunarodnog arhitektonskog događaja „DIASPONA: Sarajevska škola arhitekture u svijetu“.

Jedna od važnih tema podcasta bila je i njegova saradnja s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“ te angažman na izgradnji Roditeljskih kuća u Sarajevu i Tuzli.

– Ja sam to impulsivno uradio. 2011. godine gledam TV, i na TV-u oglašavaju izgradnju roditeljske kuće, i ja na toj konferenciji za štampu upratim ko je to. To je “Srce za djecu”, nevladina organizacija. Nađem ih na internetu i instantno, ja mislim da sam čak iz telefona, sa sofe ispred TV-a, poslao e-mail i rekao: “Ja sam Emir Salkić, ja sam arhitekta, ja vama hoću da pomognem”, prisjeća se on.

Salkić je rekao i da je bio izrevoltiran jer se javni novci obično koriste na nekorektan način.

– Oni, naravno, te pare nemaju, nemaju sredstva, ali ih uspješno nabave raznim projektima. I mi smo krenuli u to bez ijednog dinara, sa dobrom željom, tražeći u tom trenutku lokaciju koja je blizu bolnice, jer je taj objekat namijenjen za roditelje, prvenstveno za roditelje djece koja su bolesna od raka, a u isto vrijeme i djece koja su dovoljno sposobna, odnosno, uh, zdrava da ne moraju biti u bolnici na liječenju. I u tom slučaju je dobro da taj objekat, ta roditeljska kuća, bude odmah uz onkologiju i dječiju bolnicu. Što je kod nas na Jezeru. Međutim, u tom trenutku nismo imali baš sluh vlasti da nam se dodijeli neka zemlja ili da mi kupimo bar tu neku zemlju, pa smo onda tražili gore po Betaniji i svašta nešto, pa smo onda razmišljali da kupimo kuće. I sve to traje, i traje. Ja sam ušao u to bez ijednog, kako da kažem, motiva skrivenog, da bih ja mogao da napravim svoj prvi neki objekat značajniji. Ja sam ušao u to iz motiva da to što oni skupe para, da se reflektuje na arhitekturi objekta. Ne kažem da sam ja najpametniji, ali mislim da smo napravili dobru stvar, a to će pokazati i ovaj, i budući projekti koji mi dolaze s njima, priča nam Salkić.

Iako je arhitektura njegov profesionalni poziv, Salkić ne prestaje stvarati ni izvan projektantskog rada. Tehnologija mu je prijatelj, a slobodno vrijeme voli provoditi u radionici, praveći stvari vlastitim rukama. Tako je nastao Tochak, drveni balans bicikl namijenjen djeci uzrasta od dvije do pet, pa i šest godina, zavisno od njihovog razvoja.

O arhitekturi koja izlazi izvan svojih uobičajenih okvira, profesionalnim zaokretima, društvenom angažmanu, tehnologiji i stvaranju vlastitim rukama poslušajte u novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom, ove nedjelje u 21 sat na www.oslobodjenje.ba i u 17 sati na O Kanalu.